petak, 17. veljače 2012.

DAN DEVETNAESTI

LIJEPO MOJE OKO NA JAJE...

Evo sjedim pred računalom ko tele. 

 Osjećam se kao nekad, davno davno u osnovnoj školi na Literarnoj Grupi (kamo su me otjerali iz Zbora kad sam počeo mutirat) i eto naslova i zadane teme a ja nemam inspiracije ni za lijek. I sjedim tako skoro dva sata...i ljubomorno slušam na hodniku ječi pjesma ovih koji još nisu postali mutanti....a  volio sam pjevat...a mrsko mi bilo pisat. Nemreš belivit tko me pozna danas.
                Često bi vratio prazan papir - samo naslov. Kao nešto mi se mota po glavi al nikako da to artikulirano izrazim.  Odgovorna nastavnica se trudila, vjerovala u moj "talent", poticala , zadavala čak slobodnu temu. Rezultat je bio još gori - vratio bi full prazan papir. Tako i sad. Nešto sam nadrkan cijeli dan...otrovan...to je jedan od onih dana u mjesecu. Ma i struja je nestala i vraćala se šesnajst puta danas...pa UPS pišti, pa me računalo handri, pa nestalo kafe....
            
              Što kažete na ovaj porezni new deal?  Vidjevši mljekare da prosipaju mlijeko palo mi je napamet da za prolivenim mlijekom ne treba plakati....ja ni ne plačem za prolivenim nego za onim u tetrapaku kad ga kupujem. Navodno bi slijedeći tjedan trebalo opet bit hladno i bura a i kod nas bi opet mogla zalepršat pokoja pahulja snijega...brrrr.

Tata ti si lijepo moje oko na jaje
To mi je reko danas Junior. Dok smo se igrali  a istovremeno sam kuhao juhu i vješao veš i čito Glas Istre (pravi, ne onaj virtualni). The real fucking multitasking roditelj. 

Do slušanja dragi gledaoci.

לילה טוב ולהתראות


         ...znam da je pjesnička figura al kako kvragu može zalepršat pahulja kad nema krila??!

Nema komentara:

Objavi komentar