CAFE' DO BRASIL
Eto što se desi kad se ljudi zajebaju.
Počeo sam pisat ovaj blogg iz čiste zajebancije prije nekih mjesec dana pa eto već preko hiljaduišesto posjeta (!). Tko bi rekao da sam izdurao toliko...na kraju krajeva i nemam neke literarne kvalitete, svršena tek 3. razreda srednje škole, hrvacki (hrvacko-srpski se tad zvao) naučio u bivšoj državi, imam očajnu dikciju i mnogo me, brate, muči ta inspiracija. Prvo me MŽ čudno gledala, Junior gnjavio i trikovima tjerao sa računala nebi li nekako užicao da malo igra igrice, a sad mi govori šta da napišem u taj internet ( "Erik ne sluša mamu i tatu, igra kindom raš i plače ponekad...") a MŽ me diže iz kreveta a već zaspo skoro.....da napišem nešto pa da imamo šta čitat sutra....jebote ko da radim u lokalnim novinama kao stalno zaposleni novinar sa stalnim dnevnim osvrtom na cijene sardela i blitvice na domaćoj tržnici, a prijelom stranice ide a deadline nas ubija...
Pošto sam lien, više mi paše tjedna kolumna al što ću kad narod traži...daj onda da piskaram nešto dok samo traži a još ne zapovijeda....bio bi to kraj slobodnom i nezavisnom blogerstvu.
Jelenskih mi rogova! Zatvoriše mi omiljeni birc! :-( i skoro jedini u kojeg sam išao....a i Junior je tamo samnom bijo od malih nogu (ma još nije ni hodao). Parking velik i uvijek mjesta, Kava je bila odlična a osoblje uglavnom brzo i točno i uvijek spremno na zajebanciju....osim toga, ljuljačke i konjić i toboganić bili su glavna Juniorova preokupacija i volio ih je "tata, kad ćemo ići na kafe' ?"
Pa prije desetak dana ni neznajući da mi je zadnji put, bio sam tamo na kavi, zapravo obojica smo bili (on na cedeviti) i igrao se vani a ja sam se nešto žurio pa sam mu reko da ćemo doć jedno jutro pa da bude na toboganiću dok mu ne dosadi. Kasnije sam išao u Umga i nisam ni znao...'till today. Ehh...sad mi dođe nekako žao...
Mislim, nije nitko umro ali opet, ipak sam tamo išao 10 godina ak' ne i dulje. Čovjek se navikne. A i što čovjek ide stariji, sve mu je više važna rutina i poznate stvari.....ma ja nikako da se naviknem na ta unutarstranačka previranja i brojne promjene na dnevnopolitičkoj sceni...
I tako, danas ja i gospođa Ava čekamo u autu na otprilike 2 metra od zatvorene gore opisane kafane jer nisam imo gdje sjest a uranio sam kod njenog Vetića (žene idu kod svog Ginića a moja Ava kod svog Vetića. valjda.) i sjedim tako konsterniran i bez kave i spuštenih prozora i eto...auto (golf troika, dašta) se sparka tik do moga. I evo ga, sporim pokretima izlazi Tipični middle-age Hrvatski Mužjak, sa tipičnom izbočinom kožnog ljakse novčanika na stražnjem lijevom džepu obješenih farmerizza. Već od auta se vidi da je birtija zatvorena permanentno. Sve je u staklu i vide se natpisi i bez obzira na njih kužiš da je napušteno. Lik dođe do desnog ulaza na komadu papira piše "zatvoreno" , gleda par sekundi pa se dovuče do lijevog ulaza di isto na komadu papira piše "zatvoreno" i opet bulji u to par sekundi. Zatim pogleda malo na treća zatvorena vrata bez komada papira. I na kraju dođe do male koja mete stepenice ispred Đermanije a inače radi u kladari tik do birca i pita je " a jel' zatvoreno? ".... Dobro da nije došao i mene pitat....ni sam neznam što bi mu rekao...
Jednom mi je jedan prika iz Osijeka ( bili smo cimeri u NSVP ) ima to već više godinica, rekao da sam skriboman. Da uvijek neki kukac šaram i piskaram. Ja sam mu odvratio da je onda on pivoman jer povazdan pije pivo. Gledajući na to sa ovog vremenskog odmaka, čovjek je i bio ponešto u pravu. Koristim priliku da Goranu R. kažem da nije još sve gotovo dok debela žena ne zapjeva (ima zapravo vrlo interesantnih detalja u vezi zb al to ćemo kad pređem). Hvala MŽ što me poćera iz kreveta pa napisah ovo malo posta. Evo poštovani auditorijume, malo materijala za čitanje on-lajn. I uz jutarnju kavicu. Dok i vama ne zatvore omiljeni kafić.
Nema komentara:
Objavi komentar