DAN ŠEZDESET I PETI

VELIKI BLEK JE BIJO NAJJAČI ČOVEK KOJEG SAM ZNAO
  " ...mozak nam sporije radi ako smo u društvu iritantnih ljudi. Osim što kvari raspoloženje, loše društvo smanjuje aktivnosti u premotoričkom korteksu..."  

        Jedva čekam da prođe ovaj studeni. Baš je glup, tup i tužan mjesec. Pun dogodovština, pizdarija i tragedija. MŽ i ja smo umorni, nadrkani i emotivno iscrpljeni. Već tjedan dana mrljam i brljam i razmišljam i nikako ama baš nikako da smislim nešto smisleno. Iako je protekli tjedan obilovao događajima, naprosto previše cijenim sebe i ovih par stalnih čitatelja, a da bi davio sad sa mojim viđenjem masovnih spontanih okupljanja u Hrvata. Ma kakav bio razlog. Moj blog nije prigodničarski. Nije tu reda radi. Tko želi komentare na vijesti, nek si kupi Slobodnu ili Glas Slavonije.

      Ono što želim reći odnosno napisati, jest svojevrsni hommage, jednom meni dragom čovjeku kojeg nažalost više nema među nama. Kako je bio ljubitelj šale i smijeha i zajebancije, vjerujem da ne bi želio da sad na ovom mjestu tugujem, kukam, plačem. Umjesto toga, napisat ću da je bio jedan od rijetkih ljudi u mom životu kojeg sam zavolio naprosto istog trenutka kad sam ga upoznao. Napisat ću da ću zauvijek pamtiti njegovo toplo gostoprimstvo. Dapače, kod njega i njegovih sam se doslovce osjećao kao kod kuće, a ponekad i bolje nego kod kuće. Iako mi se, njegovim odlaskom iz ove doline suza, zauvijek promijenio jedan segment života, sretan sam što sam ga poznavao. Nadam se da tamo gdje je sad, priča neke nove-stare masne viceve, karta belu i remi i pije dobro vino. Počivao u miru, mali zeleni. Počivao u miru, dragi Ujo.  

 

P.S.  Bonitetne kuće ( Mudis, Fič i ostali šabani) ne vjeruju u planirano povećanje BDP-a u Hrvatskoj. Jako mudo. Ne vjerujem ni ja.