NAPAD DVOGLAVE PSINE
Više nisam niti tužan niti jadan niti depresivan niti nadrkan niti bezvezan niti ništa. Ne zanima me ni liga prvaka ni ukrajina ni pulaparking ni ebola ni isil ni sabor ni bankrot ni autsorcing ni autluk ni spin-off ni fuck-off.
Trenutno stanje bih najbolje opisao kao lokalnu anesteziju većeg dijela mozga, što je zapravo vrlo blagotvorno jer već par mjeseci ne reagujem na vanjske podražaje totalne debilane koja vlada ovim prostorima. Sad tek razumijem što je pukovnik mislio pod nirvanom.
U međuvremenu smo krenuli u školu. Prvi razred off course. I već sam nazočio na šesnajst roditeljskih sastanaka. Prvi mi se naročito urezao u možgane: Početak je bio jako cool, sjeo sam hrabro u prvu klupu (kad već nisam imao cojones kao prvašić), na cedeju je svirija Vitasovič sa himnom(sic!) škole, pa smo imali i prezentaciju na paver pointu, uau. Čak smo dobili i kavu.
Nastavak mi je bio manje cool. Jedna pripadnica Ministarstva Znanja je imala uvod po kratkoći primjereniji govoru Fidela Castra kad nije baš u formi, pa malo too much samohvale, pa malo too much sponzoriranja kao da sam u izbornom stožeru vladajuće stranke. Zatim je nastupila pedagogizza te je davila sa frazama tipa "neuspjeh nije neuspjeh", razvojem socijalnih vještina, spiritus movensom, aktivnim življenjem, pedagoškim trokutom, aktivnim uključivanjem roditelja, curriculuoum, izgradnjom pozitivnog stava, jasnog postavljanja ciljeva (ali bit realan) itd. itd. Kao da slušam premijera na aktuelnom satu.
Postalo mi je predosadno i sreća da sam uzeo odmah 2 kave (kad je džaba) jer bi zaspao. Počeo sam zvjerat okolo po razredu i za oko mi je zapela zidna abeceda, pardon slovarnik. Pod "P" je poručnik a pod "M" je Mandžukić. Koje besramno balkansko beskičmenjačko uvlačenje...u moje socijalističko doba pod "P" je bio pijetao a pod "M" mačka. Pedagogizza je vrlo brzo oštroumno primijetila da tata iz prve klupe "ne šljivi dva posto" nju i njen pedagoški trokut. Stara, ja takvih pizdarija i demagogije imam i na poslu i u svakodnevnom životu sasvim dovoljno. Na kraju je učiteljica dobila vrijeme za svoju repliku i stvarno je vrlo elokventno i kratko i jasno iznijela tehničke i praktične detalje (zapravo sve ono što nam treba za početak škole) i odmah mi se svidjela.
Sad bi trebao efektno završit post al ne mogu jer mi je sama riža i slama u glavi a i počinje mi omiljena serija o američkim redarstvenicima.
Više nisam niti tužan niti jadan niti depresivan niti nadrkan niti bezvezan niti ništa. Ne zanima me ni liga prvaka ni ukrajina ni pulaparking ni ebola ni isil ni sabor ni bankrot ni autsorcing ni autluk ni spin-off ni fuck-off.
Trenutno stanje bih najbolje opisao kao lokalnu anesteziju većeg dijela mozga, što je zapravo vrlo blagotvorno jer već par mjeseci ne reagujem na vanjske podražaje totalne debilane koja vlada ovim prostorima. Sad tek razumijem što je pukovnik mislio pod nirvanom.
U međuvremenu smo krenuli u školu. Prvi razred off course. I već sam nazočio na šesnajst roditeljskih sastanaka. Prvi mi se naročito urezao u možgane: Početak je bio jako cool, sjeo sam hrabro u prvu klupu (kad već nisam imao cojones kao prvašić), na cedeju je svirija Vitasovič sa himnom(sic!) škole, pa smo imali i prezentaciju na paver pointu, uau. Čak smo dobili i kavu.
Nastavak mi je bio manje cool. Jedna pripadnica Ministarstva Znanja je imala uvod po kratkoći primjereniji govoru Fidela Castra kad nije baš u formi, pa malo too much samohvale, pa malo too much sponzoriranja kao da sam u izbornom stožeru vladajuće stranke. Zatim je nastupila pedagogizza te je davila sa frazama tipa "neuspjeh nije neuspjeh", razvojem socijalnih vještina, spiritus movensom, aktivnim življenjem, pedagoškim trokutom, aktivnim uključivanjem roditelja, curriculuoum, izgradnjom pozitivnog stava, jasnog postavljanja ciljeva (ali bit realan) itd. itd. Kao da slušam premijera na aktuelnom satu.
Postalo mi je predosadno i sreća da sam uzeo odmah 2 kave (kad je džaba) jer bi zaspao. Počeo sam zvjerat okolo po razredu i za oko mi je zapela zidna abeceda, pardon slovarnik. Pod "P" je poručnik a pod "M" je Mandžukić. Koje besramno balkansko beskičmenjačko uvlačenje...u moje socijalističko doba pod "P" je bio pijetao a pod "M" mačka. Pedagogizza je vrlo brzo oštroumno primijetila da tata iz prve klupe "ne šljivi dva posto" nju i njen pedagoški trokut. Stara, ja takvih pizdarija i demagogije imam i na poslu i u svakodnevnom životu sasvim dovoljno. Na kraju je učiteljica dobila vrijeme za svoju repliku i stvarno je vrlo elokventno i kratko i jasno iznijela tehničke i praktične detalje (zapravo sve ono što nam treba za početak škole) i odmah mi se svidjela.
Sad bi trebao efektno završit post al ne mogu jer mi je sama riža i slama u glavi a i počinje mi omiljena serija o američkim redarstvenicima.
Nema komentara:
Objavi komentar