DA MI JEBEM VE

Ovih dana se osjećam kao da sam u Muenchenu. 

      Ne, nee zbog Šengena i ojera nego zbog nenormalnog broja vozila poznatog bavarskog proizvođača u điru, u bližoj i daljnjoj okolici. Hebote na potezu od Lisignano do aerodroma, znači deset minuta vožnje, nabrojah ih dvadesetak (a nije sezona). Doduše ima tu i pokoji Cayenne ili Gospodar Prstenova pače i terenaca ima sva sila kao da ih se dobije u Plodinama platiš dva kupiš tri, ali dominiraju bemveji svih oblika, boja i godišta. Čak sam vidio i električni BMW (blasfemija!!!). No svim tim prometalima je zajedničko da imaju lokalne, pulske table. Ne debeli švabe. Ne ruska mafija. Ne gangsta balkanski seljoberi. Sad u nas bemveje voze i frizerke. Znači li to da smo stvarno postali obećana zemlja meda i mlijeka sa 8000 eura mjesečne plaće kako su to neki obećavali prije par godina? 

      Primjećujem kako su u modi bijeli modeli. Izgledaju fancy i cool. Pa onda u dosta slučajeva na to idu i individualizirane pločice tipa 0001, HDZ1 itd. Čudna glazba i krunica na retropizdoru su valjda serijska oprema. Zlonamjernici će primijetit možda moju zlobu i zavist (na kraju krajeva i ja imam krunicu na retropizdoru i još desetak amajlija i čudesa), no to i nije točno. Najviše mi ide na jaja kad mi moćna bavarska mašina uletava u škare, pretiče na bijeloj mene i još troje debila koji vozimo po pravilima, rula 120 na sat tamo gdje je ograničenje 40, bez pokazivača smjera, i tako dalje i tako dalje. Nažalost, to uglavnom JESU vlasnici bemveja i bahati i nadrkani i sa individualiziranim registarskim pločicama i sa cajkama na preglasno.

     Mah, ovo je bilo dovoljno za zagrijavanje, još malo pa je godišnji pri kraju, moram priznati da mi fale degenerici s posla. Jedva čekam popit lošu kavu u kantini sa Škeletro i sa Čunjoglavim. Taj skromni  jutarnji obred ne bi mijenjao ni za dva bemveja.